Sinoć smo nas četiri razmišljale gde ćemo, kako
ćemo, ne izlazi nam se, ali hajde da popijemo piće. Otišle smo mi tako do gej
kafića. Sada će više od pola vas uzviknuti ’’Oh, ne’’ i izaći iz ovog prozora.
Ne, ovo nije blog o gej paradi. Ne, ovo nije blog o tome da li treba da se
dogodi, ili ne treba. Ovo nije blog o
tome da li je to bolest ili ne.
Da nastavim. Penjemo se mi uz stepenice, i
vidim neku gužvu. Dečko, oko 25 godina, sa štakama, pokušava da siđe. Ljudi se
ne miču, i on se probija. Niku Vujičiću su se sklanjali sa puta, no to je već neka druga tema.
Probija se, pokušava da iskorači, ali ne uspeva, ne odustaje. Svako ko je nekada nosio
štake, zna koliko bole ruke od istih. Pitam ga da li mi
treba pomoć, kaže ne. Mnogo ljudi odbija pomoć, i ja sam takva. Kada mi je
pomoć najpotrebnija nikada neću priznati, nego ću sama hodati sve dok se ne
polomim.
Uspeo je da siđe, da se vrati, sedeo je preko puta
mojih prijateljica i mene. Kipim jer ne mogu da verujem da se niko nije makao
sa jebenih stepenica. Hej ljudi, pa i vama se niko u životu ne pomera sa vaših
stepenica ka uspešnom životu. I vama se preprečuju na stepenicama, i vama
nepomično stoje. I vi nosite imaginarne štake Balkana, i vi ste osobe sa
invaliditetom koje vam je društvo nametnulo gurajući vas u četiri zida. Ne,
ljudi, vi nemate štake. Naizgled ih nemate. Nisu svi ljudi gej, ali svi smo nekada
bili drugačiji, imali manje ili više mogućnosti. Svako svoje štake vuče.
Dečko me je zamolio da dođem da se upoznamo. Mislim
da sam imala hiljadu pitanja za njega, i nisam znala šta bih ga pre pitala. Ali
sam je pričao. Nije to ona fora da je najlakše strancu otvoriti dušu. To je ona
fora o tome kako dušu otvorimo svima koji žele da nas saslušaju. Malo ljudi
danas sluša. Priča svoju priču.
Kaže on meni da je slučajno došao ovde. Znate, to je
priča koju će vam svako ispričati u gej lokalu. Nebitno je to. Išao je sa
društvom na utakmicu, pokazuje mi na njegovo društvo, pomislite da su od onih
koji će izmlatiti sve muškarce bolje obučene od žena. Gledali su Partizan,
hteli su da popiju piće. Krenuli su do grada, došli do nekog kafića. On, takav
kakav je, probao je da uđe. Konobar mu je odmah odbrusio, kako u kafiću nema
mesta, kako nema stolicu za njega. On, zvaćemo ga S, okrenuo se i otišao. Njemu
je trebala jedna stolica. Jedna jebena stolica, ne masažna fotelja. Nastavio je
da traži mesto gde može da sedne, i čuo je muziku koja je dopirala iz gej
kafića. Kaže da voli tu vrstu muzike, pa su on i drugari ušli. Doživeo je šok
kada je video gde se našao. Pitam ja njega, pa dobro da li ti je ovde ok? Kaže
da. Kaže da se nikad nije bolje proveo a i da ove pesme sluša samo kod kuće.
Kaže da su lepe devojke, da su ljudi opušteni, da je odmah našao gde da sedne.
Ne, ideja ovoga nije da vam ispričam onu urbanu legendu da su gej mesta super
bili gej ili ne. Ideja je u toj jednoj stolici. Jebenoj stolici.
Ova priča ima dva lica. Prvo, da li bi S ikada zašao u ovaj kafić da ga muka nije naterala? Da li bi pomislio da će se tu dobro provoditi? Da li bi imao svest i razumevanje za gej ljude? Drugo, da li gej ljudi imaju svest o njegovim potrebama? Da li sve ljude nadvlada ponekada osećaj superiornosti što se neke stvari nama ne dešavaju? Ne pričamo o većini i manjini. Pričamo o manjini i međusobnim relacijama manjina. Šta je to što vezuje manjine? S možda nikada neće biti gej, a gej možda nikada neće biti osoba sa invaliditetom. Neko bi rekao da tolerancija povezuje. Ma kretenizam, da vam kažem. Razumevanje, to nam svima bili ovi ili oni manjka. O solidarnosti da ne govorimo. Nema šta tu da se toleriše. Šta se to trpi da bi se tolerisalo? S možda nikada neće znati kako je to biti u nemogućnosti da poljubiš osobu koju voliš na kom mestu želiš, ali ni Adam ni Steva možda nikada neće znati kako je mučno nositi štake, i biti u nemogućnosti da uđeš u lokal koji želiš. Neće znati, ali treba pokušati razumeti. Hej, i ti i ja nešto ne možemo. I ti i ja zbog toga patimo. I ti i ja smo uskraćeni. I držimo se zato zajedno.
S je rekao nešto pametno: ’’Kako neko može da tvrdi
da sam ja drugačiji samo zato što nosim štake? Kako neko može da kaže da ja
nisam isti? Jel taj neko pogledao moj život?’’ Da li gej ljudi imaju svest o S?
S sada ima o njima. Da li je potrebno da nam se nešto dogodi da bi postali
svesni, da smo na neki način svi isti? Zašto ranije ne promislimo.
S je imao saobraćajnu nesreću i od tada se susreće
sa različitim problemima ovog društva. On ne
traži da mu se ljudi sklanjaju. On ne traži ničije sažaljenje. On nije od onih
’’sve će to narod pozlatiti’’. Živeo je dugo vam Srbije. Studirao u Italiji. Jedan od najboljih
studenata. Kaže, da ga tamo niko nikada nije vratio sa ulaza u kafić. Kaže,
ljudi su tamo drugačiji, nisu namršteni. Da, ovo Srbija... Ja je volim, zaista.
I svašta je naš narod prošao, i jasno mi je zašto smo namrštena nacija. Ali
jedno je mrštenje, drugo je izgubiti karakteristike čoveka. Srbijo, nemoj više
nikada da se zapitaš zašto ti mladi odlaze. Zapitaj se kakva si prema SVOJIM ljudima.
I daj im šansu. Umeju, znaju i hoće.
Pita me S, čime se ja bavim. Kažem da piskaram neke
gluposti. Kaže mi napiši nešto o diskriminaciji. Ne ovo nije blog o diskriminaciji, toleranciji,
Paradi, Adamu i Stevi, Evi i Milevi, ovo nije blog gde se pljuje Srbija, ovo
nije blog gde se diskutuje o tome šta je
dobro šta ne, ko je bolestan ko zdrav. I ne, neću da napišem blog o
diskriminaciji iako sam ga izgleda napisala.
Njemu, S, treba samo jedna stolica. Stolica i osmeh.
Zar je toliko teško? Zašto se ne setimo situacija kada mi nismo imali tu jednu
stolicu? Zašto ne promislimo život logičnije? Danas smo u kraljevskim
foteljama... Sutra... Možda mi sutra nećemo imati tu jednu stolicu. Možda ćemo
mi sutra biti vraćeni sa ulaza. Možda če nam se sva vrata zatvoriti kada
pomislimo da su sva otvorena. Zašto nas zlostavljaju pričama o toleranciji
zaboga? Zašto bi nekome smetale nečije štake, bile ono puko drvo ili ljubav
nama nepoznata? Zašto nas ne nauče šta je solidarnost i razumevanje? Zašto mi
sami nekada ne uzmemo štake i probamo da prošetamo Knez Mihajlovom? Zašto mi
sami ne probamo da prošetamo sa dečkom/devojkom trudeći se da ga slučano ne
dodirnemo ili poljubimo? I zašto bi uopšte sve to radili? Valjda jedino tako
shvatamo sve što nam je strano.
Ne ljudi, nije ovo priča o pravima. Nije ovo priča o
ne znam ni ja više čemu. Preplakala sam
petak i izlazak. Nisam plakala zbog ovog dečka. Nije on
objekat za žaljenje. Žalim sve ostale. Nikome ne želim nesreću ali se plašim
kamikaze života. Preverne te za čas, i ispadne ti sve iz džepova. Valjda je u
toj situaciji najbitnije da ti duša ne iscuri, i da ostaneš bistre glave,
nasmejan životu.
Dok smo nazdravljali, setila sam se sebe u svojoj 16. godini.
Ovca, naivno tele sa proplanka, pušteno da tumara svetom književnosti. Dete.
Žensko dete. Setila sam se svog entuzijazma i očiju gladnih života, setila sam
se i čoveka, jednog od mojih potencijalnih urednika koji je je probao da me napastvuje, kaže bila mi je prekratka suknjica.
Setila sam se i onih drgih koji su mi govorili: ''Znaš uslov'' i kidali mi snove. Setila sam se svih pogleda u grudi i noge, setila sam se svih podsmeha što žena
hoće da piše a ne da postane pevačica. Setila sam se svih priznanja kolegama
muškarcima koji su stvarali manje kvalitetna dela, jer znate, žene pišu te
njanjave ljubavne romane, a muškarci nam otkrivaju formulu etanola pronađenog
na 678. krateru planete Mesec. Setila sam se svakog ućutkavanja kada sam htela
da budem najglasnija, stvarno sam imala šta da kažem, no mlada sam dajte reč
starijima, iskusniji su.
Setila sam se svih ljudi koji za mene nisu imali
stolicu. I setila sam se svih ljudi koji sada, za mene imaju stolicu. Hvala
vam. Mogu sama da je donesem. Ali da budem iskrena, ogorčena sam na vas, pa vas
često ne poznajem. Jebite se.
Ovo je priča o toj jednoj stolici.
O stolici na koju niko ne želi da sedne, a zapravo sedi.
Kada, kako i zašto smo mi ljudi sebi amputirali
dušu?
Kakvi smo to postali?
Da li se duša regeneriše?
Da li je jednom izgubiš?
Da li možeš da je prizoveš kad ti zatreba?
Ljudi moji- kako je teško reći ovo ''ljudi''.
Kakve osobe sa invaliditetom...
Mi smo invalidi.
Ne
osobe sa invaliditetom.
Invalidi.
To smo.