понедељак, 1. јул 2013.

Ti si dakle spisateljica?

Ne znam kada sam tačno poželela da budem pisac. Nisam ni najsigurnija da li postaješ pisac ili se kao pisac rađaš. Kažu da je potrebna hrabrost. Ja više verujem u ludost.

Biti pisac - bio je to klinački san, koji su nazivali sumanutom fantazijom. Postoji onaj narativ, ako nešto previše želiš... Ma jok. Možeš ti da želiš ali ako ne mrdaš prstom neće se dogoditi. Nikakav kosmos, nikakva frekvencija misli i slanje poruke univerzumu. Uvek sam čitala i gutala knjige. Pisala sam dnevnik. Znam da je bilo leto kada sam odlučila da napišem knjigu ''Beograđanka''. Čini mi se 2006. godina.
Prezirala sam tada računar. Pisala sam je rukom, ispisala sam 10 blokova A4 formata. Nisam stajala. Stiskala sam olovku i pisala neverovatnom brzinom. Nekada mi nedostaje taj početnički entuzijazam. Jedva sam čekala noć. Noć je bila idealan tajming. Sve zaćuti - misli zavrište.  I dan danas imam vidne deformacije na prstima desne ruke od pisanja Beograđanke. Izluđivale su me te deformacije, najvidljivija je na srednjem prstu. Pre nekoliko godina sam smislila da bi bilo lepo da ih operišem. Nikada nisam otišla da to sklonim. I nikada neću.

Pisanje volim više od sebe same. Imam napad panike ako ne zapišem svoje misli. Istinski patim kada ne pišem. Kada pišem tresem se, umirem, rađam, sastajem, rastajem sa svojim junacima... Ali i sama sa sobom. Perverznjaci me pitaju u čemu pišem, kako sam obučena. Sedim u staroj iscepanoj majici, pušim kao stoka i nalivam se kafom dok srce ne krene da mi preskače. Nekada se dogodi da kolabiram od umora. Dok nisam počela da pišem nisam znala šta znači kolabirati. Moje najdraže kolabiranje dogodilo se kada sam završavala roman ''Zauvek''. Izgovorila sam tada: ''Nema veze ako umrem, samo još ovo poglavlje''. Verujem da ovo zvuči patetično. Patetično je za one koji nikada nisu goreli u nečemu, koji nikada nisu dali i više od sebe, koji nikada nisu mogli da zgaze sebe zarad svoje ideje. Nekada se dogodi da ne pišem mesecima. Nekada se dogodi da 18 sati pišem bez prestanka. Leđa su mi se iskrivila, ali baš me briga. Nekada se dogodi da me peku oči od računara. Lažem, peku me oči stalno i soba mi je puna praznih bočica Vizin kapi. Dešava mi se da kada legnem čujem svoje junake. Dešava mi se da sanjam situacije iz romana. Dešava mi se da kad zatvorim oči vidim samo slova, zareze, znakove pitanja, dijaloge. Kod mene je sve haos. Nemam oazu mira u kojoj pišem. Pišem u nemiru, pišem u paklu. Gorim, raspadam se, krvarim, krivim se. Sto je zatrpan papirima, tezama, sveskama, gajtanima, praznim paklama cigareta. Nekada me telo zaboli od sedenja, tada spustim računar na pod, pa se valjam po podu ali mi je nezgodno da pišem. Onda od muke čučim na stolici i pišem. Ja ne mogu da stanem. Nisam ja plodan pisac iako je vreme pokazalo da izbacujem i do dve knjige godišnje. Ja sam samo luda, a ludilo ne može da prestane.

Moji roditelji se krste. Znaju da se ne drogiram 18 sati, ali se ponašam poput narkomana. Pitaju se kako uspevam da se ne pomerim 18 sati. Umeju da pokucaju i pitaju me da li sam gladna, da li nešto želim. Prezirem kada mi neko prekine tok misli. Nikada ne dobiju odgovor jer ne postoje dok pišem. Ne postoji niko. Ne postoji ni partner. Ni fakultet. Ni smak sveta. Postoji samo ludački adrenalin, nešto što ti ne da da staneš, postoji samo svet koji stvaram. Često se dogodi da svane. Nekada se rasplačem od umora, kada shvatim da sam toliko umorna da ne mogu da zaspim. Posle više sati pisanja nisam ni za šta. Ne mogu nijednu rečenicu da sastavim. Ne mogu da komuniciram. Gledam u ljude kao tele. Ljudi misle da nije neki zamor kada sediš i čvakaš tastaturu. Ali, iz te tastature izlaze sudbine junaka, suze i radost ljudi koji će to čitati. U toj tastaturi spava smisao ovog besmislenog života. Knjiga, nikada nije samo 300 stranica i korica koja ih spaja. Kada bi ljudi samo znali šta je sve u jednoj knjizi nikada se ne bi usudili da olako pljuju po njima. Često me pitaju da li su knjge biografske. JESU!!! Znoj, suze, nespavanje, podočnjaci, iskrivljena kičma, strast, sreća i nesreća, krvave oči, sve je to u jednoj knjizi. To nije 357 strana - to je moj život. To su moje neprospavane noći, moji strahovi.

Umreš i iskrvariš pisajući ali istinski to voliš. I onda dolazi dan kada će te ljudi pomaziti ili ošamariti. Kada objaviš knjigu, ta knjiga nije više tvoja. Ta knjiga je svačija. I ti si svačiji. Ti si živo meso. Mamac. Crvena marama uperena biku u oči.

Kada poštuju i vole tvoj rad, pomilovanje je uvek pomilovanje. Šamari su strašna stvar, a kao pisac moraš biti spreman na njih. Ne znam kako bih klasifikovala šamare. Ne znam ni da li se vremenom navikneš. Ljudi vole da ih nazivaju kritikama. Kritika i šamar nije isto. Ja volim kritike. Mene kritike čine boljom. Ja volim kritike pametnijih, ja volim da učim i napredujem. I da, to svaki pisac treba da radi.Umemo ponekada da se okitimo sujetom. Izdamo knjigu pa pomislimo da smo povukli boga za onu stvar. Znate, pisanje je spoj paradoksa - nikada više egomanijaka nesigurnih do srži u sebe.

Svoj prvi šamar popila sam kada je izašao moj prvi roman.  Vadili su mi rečenice iz konteksta, citirali ih po blogovima, diskutovali o meni kao sponzoruši, vređali moje roditelje, ismevali tematiku o kojoj pišem. I iskrena da budem, volela bih da i dan danas dobijam takve šamare. Šamari koje dobijam posle šest knjiga su drugačiji. Podmukli su. Maliciozni. Odvartni. Prikriveni. Zataškani. Igra mačke i miša. Igra žmurke, pa ko koga prvi zapljune - samo te zapljunu na kvarnjaka, ni ne znaš da si zapljunut  pa se i dalje skrivaš. Podmuklo pljuvanje, prećutno pljuvanje, prevrtanje očiju, gurkanje rukom. Kažu da kad uspeš sve je lakše. Istina, ne mogu ništa da ti kažu. Mrze te u tajnosti. Sastaju se, prelistavaju tvoje knjige, kikoću se, love greške, olajavaju te. Sutradan te sretnu i potapšu po ramenu:

''Bravo Tamara, napisala si sjajnu knjigu''

Zatim sledi:
''Ona je pisac?'' podsmeh 
''I ta mi je neki pisac?'' izbečena faca i iskolačene oči  
''Ma šta ona zna o pisanju?'' odmahivanje rukom, uz raznovrsnu facijalnu ekspresiju 
''Mislim, ovo mogu i ja da napišem''  stisnute usne uz podsmeh

Biti pisac znači stajati ispod kofe govana. Kofa se klati iznad tvoje glave. Da li će pasti ili neće? Nikada ne znaš.  U toj kofi govana nisu samo internet kritičari kojima mama usisava sobicu  i daje džeparac. Tu su i oni najdraži. Tu je i Persa sa kojom piješ kafu. Tu je i Mileva koja te obožava. Tu je i tvoja sestra koja ide gradom i priča da si drolja. Ne znam kako je sa vama. Ja nekako volim da kofa ne talasa. Sruči se odmah, sruči mi se direktno u facu, pa da završimo sa tim. Budi hrabra kofo, direktno u oči ne kad okrenem leđa. Samo što postoji jedna dobra stvar kod slivanja izmeta ljudske pakosti i zlobe - uvek možeš da zatvoriš oči. Možeš i da se pomakneš od kofe govana, samo što nikada ne možeš da zaboraviš, ne ti već tvoj trud i neprospavane noći, ma koliko pričao da možeš, da ta kofa postoji.

Zašto ovo pišem? Često mi se javljaju ljudi koji od mene traže savet. Zamole me da nešto pročitam, da dam mišljenje, da ih posavetujem oko nekih formalnih stvari, itd. Ima tu ludaka. Ludaka, pozitivnih ludaka. Koji su spremni da obrnu planetu ne bi li držali svoju knjigu u rukama. Ima tu i onih koji kukaju kao narikače. Ima i onih koji hoće da budu pisci, jer eto... To im se sviđa. Ima i onih sumanutih ludaka koji žele keš keš keš samo keš. Kakav optimizam! Kao da pisci zarađuju! Mnogo je ljudi, i mnogo je motiva zbog kojih se kreće sa pisanjem. Nekako za svakoga imam spreman odgovor, osim za ljude koji žele da pišu, ali nikako da krenu. Dakle, hoćeš da budeš pisac, hoćeš da objavljuješ dela, piše ti se ali ne pišeš, lomiš se? Ne. Ti nećeš da budeš pisac. I ne, ne piše ti se. Nema tu lomnjave. Nema lomnjave na početku. Tada goriš. Tada je vatra najjača! Ako želiš, nećeš stajati. Kako možeš da se preispituješ oko nečega u šta još nisi zagazio? Hajde prvo z(a)gazi. Možda ružu, možda trn.

Naravno da se svi preispitujemo. Mislim da preispitivanje na početku govori samo o nedostatku želje ili nesamopouzdanju, mada ne verujem u nesamopouzdanje kada postoji želja. Možda sam subjektivna. Ja sam želela i da pišem i da objavljujem. Mene niko nije mogao da zaustavi. Bila sam kao ona plavuša koja se penje u metrou uz stepenice koje idu nadole. I popela sam se, bez obzira na sve kofe govana koje su se klatile iznad moje glave i koje se još uvek klate. Ni u jednom trenutku nisam se zapitala, vodila me je želja, veća od mene same.

Kažu da je preispitivanje zdravo, naravno da svi nekada posumnjamo u sebe. Moje prvo preispitivanje i lom desio se pred izlazak romana ''Peščani sat'' Nije to onaj (nervni) (s)lom od stresa, umora. To je onaj slom, koji se desi iznenada, kada se osećaš bespomoćnom, kada te gomila pitanja udara u glavu, a odgovora nigde. Često internetom prohuji neka senzacija koju svi lože da je fantastična, a zapravo joj se podsmevaju. Da li sam to ja? Da li mene ljudi tapšu po ramenu a zapravo se srame što me poznaju? Da li ljudi uživaju dok čitaju moje knjige ili me samo zajebavaju? Da li ja treba da pišem? Da li sam možda ja samu sebe ubedila da sam pisac? I sva ova pitanja su bila nebitna naspram onog jednog, najjebenijeg: ''Zašto ja uopšte pišem?'' Ove lomove sam prolazila sa najbližim ljudima koji nisu znali šta me je snašlo. Zar nisam ja samouverena i zar nisam ja uvek bila sigurna u svoje ideje? Pala sam u psihičku komu. Jedni su mi govorili da ne stajem, drugi su me surovo iznenadili. Znajući sav moj napor da stvorim nešto, znajući svu ljubav koju osećam prema pisanju, savetovali su me da dignem ruke. Kako neko ko me savetuje da dignem ruke od nečega što je moj život, može da bude u mom životu i kako mogu da ga nazivam najbližim? Ne mogu. I neću. Neću nikada.  I kako sam uopšte mogla da se zapitam da li... Porasla sam od toga za centimetar. Da sam se pitala ovo na samom početku... Nikada ne bih ništa ni napisala. A odgovor na to pitanje,  kako ga ja zovem najjebenije pitanje, sam našla u citatu jednog turskog autora, koji glasi:


Da li sam zaista pomislila da prestanem da pišem?
Jesam.
Da li sam prestala?
Nisam.
I neću nikada.