уторак, 29. октобар 2013.

Kad se sve zbroji...

Znam da sam bila dosadna – sajam, sajam, sajam, sajam i opet, sajam. Ne bih da padnem u zamku pravdanja, ali priča o meni i sajmu je jednostavna. Kada sam imala mogućnosti da svoja dela izlažem, nisam imala dovoljno izdanja. Kada sam imala dovoljno izdanja, nisam imala dovoljno mogućnosti. Malo je ljudi koji mogu sa mnom da se raduju. Ljudi oko mene su se podelili na one koji ne mogu da me gledaju,  na one koje lete oko mene kao ose i dele mi  korisne i dobronamerne savete. Nikada ne gurajte  jastuk  nekome ko se izudarao u sve moguće zidove, i naučio da iz toga izađe nepovređen. 



Naravno tu su i oni koji misle da sam poletela, i da vam priznam, jesam. Mislim da posle svega, čitavog mog puta kao spisateljice, koji se u početku činio nemogućim, zaista mogu sve. Pre nego što nekoga osudite da je poleteo, zapitajte se koliko su mu dugo odsecali krila. Možda će vam se učiniti da je ovo blog o sajmu knjiga, ali...
     
VAŠAR TAŠTINE

Nekoliko dana pred početak sajama krenuo je strahovit spin koji za cilj ima da degradira sajam knjiga. Sajam je vašar. Ne idem na vašar ove godine. Najprodavanija knjiga na sajmu - pljeskavica. Itd. Spin proizašao od internet aforističara, u velikoj meri je podržan od strane pisaca i ljudi zaposlenih u izdavaštvu. Drage kolege pisci, kako vas nije sramota? Beogradski sajam knjiga je najveći događaj vezan za knjige i izdavaštvo u ovoj zemlji.  Kako očekujete da ga neko doživi kao ozbiljan kulturni događaj ako se vi, autori ili zaposleni u izdavaštvu trudite da ga ponizite, s podsmehom citirajući jednu te istu rečenicu?  Pitanje broj jedan. Pitanje broj dva, šta vi imate protiv vašara?
Sajam je prilika da vaša dela budu izložena, prilika da se ljudi susretnu sa njima, prilika da upoznate ljude koji vole vaš rad, prilika da steknete nove čitaoce koji će voleti vaš rad. Prilika vam je data, pa ko veli, hajde da se ispišamo po njoj? Jasno mi je da iza pojedinih ljudi stoji velika mašinerija, koja se o svemu brine, pa stoga niste svesni kakvu priliku imate. Malo zahvalnosti nije na odmet.

KRIZA

Večito se priča o krizi u kulturi i izdavaštvu. Meni je ta priča smešna. Ako sagledate mapu, shvatićete da dobar deo štandova ima kavdraturu gastrabajterskih kuća. Nije tajna da je sajam luksuz. Nije tajna i da je knjiga luksuz. Sajamski popusti su briljirali ove godine, toliko su briljirali da knjigu koja košta u knjižari 756 dinara mogli ste da nabavite za 760 dinara. Izdavaštvo u Srbiji – bubreg u loju – da se ne lažemo. Ako sagledamo drugu stranu priče, stranu potrošača – retko ste mogli da vidite čoveka koji vuče kese i kese pune knjiga, kao prethodnih godina. Ruke se trljaju kada stignu autobusi sa ekskurzijom. Ne mogu a da se ne zapitam, kako je biti u koži roditelja koji šalje svoje srednjoškolsko dete na beogradski sajam knjiga. Treba platiti autobusku kartu, ulaznicu, i dati detetu novac da nešto pojede. Treba ostaviti novac detetu da kupi neku knjigu, sa sjajnim, sajamskim popustom. Neku knjigu – a toliko je knjiga.



Kriza je opširan pojam koji možemo sagledati iz različitih uglova. Ako se opredelimo za onaj nematerijalni ugao imam da vam kažem dve stvari. Knjige se kupuju. Pitanje je koliko se kupljenih knjiga pročita. Takođe, kada smo kod krize... Postoji taj jedan štand... Izdavač... Koji treba da ima veliku odgovornost jer izdaje edukativne knjige za školski uzrast. Umesto što ste se pobrinuli da vam sa štanda ječe turbofolk hitovi, mogli ste da se pobrinete da deca ne uče zastarelo gradivo.

                                                    TOČAK SREĆE

Sajam 2009.  godine. Vrtim se sa kesom u rukama i molim na svakom štandu da prihvate knjige, ne bi li bile dostupne posetiocima sajma. Urednik jedne izdavačke kuće sa kojom sam trebala da sarađujem, stoji naslonjen na ogradu. Maše mi. Prilazim mu.
,,Zdravo“
,,Zdravo“
,,Otkud ti na sajmu?“
,,Gledam gde da smestim knjigu“
,,Kako gde da smestiš?’’
,,Negde u hali 4, gde su knjižare. Znaš da sada sama izdajem, da sam pokrenula Urban Art...’’
Umire od smeha.
,,Srce pa svaka ti čast, ali ti možeš samo da se vrtiš“
,,Ne razumem?“
,,To je tvoj sudbina“
,,Šta je moja sudbina?“
,,Da se vrtis i moliš sa kesom u rukama“
,,Aha“
,,Vidiš, ja sada odmaram od posla. Ti se i dalje vrtiš i vrtećeš se uvek“
Sajam 2013.
,,Hej Tamara!“
,,Hej“
,,Je l’ me se sećaš?’’
,,Naravno da te se sećam“
,,Otkud ti ovde? Čoveče imaš svoj štand?“
,,Da“
,,Lep ti je štand“
,,Hvala. Hoćeš da sedneš, popiješ nešto? Na kom si ti štandu?“
,,Ma nisam. Izašao sam ja iz toga, iz tog sveta knjige. Pokrenuo sam sada neki sitan biznis sa olovkama i...“
,,Aha“
,,Odoh da se provrtim malo“
,,Važi“
Pita me Svetlana zašto sam mu se uopšte javila kada sam te 2009. prolila mnogo suza zbog njega i takvih poput njega. Ne znam. Iskreno da vam kažem, ne znam. Povređen čovek ima dva puta: da se sveti ili da se pozabavi radom na sebi. Moj izbor je uvek bila tačka 2. Život počinje kada shvatite da nema sudbine koja vam je data. Dati su vam izbori i šansa da nešto uradite. Mogu da vam prepisuju i namenjuju sudbinu koliko žele. Niste ni sa čim obeleženi, ništa vam nije dato. Za sve se u životu bori, pa i za to kakav će vam život biti, i gde ćete biti.

"Beskrajni plavi krug a u njemu..."

Kada su me iskusnije kolege, psihički spremale za sajam, pripremili su me na to da je sajam defile raznih ljudi. I zaista čula sam mnogo priča i srela različite ljude.  Svaku sam priču saslušala i nadam se da sam dala neki koristan savet – od toga kako podići kredit za traktor do toga kako opstati u pisanoj reči u zemlji u kojoj kultura umire. Defilovali su tu razni ljudi, neki su se svađali, neki su se slikali sa mnom jer su mislili da mi je Milan Kučan stric, neki su kupili Peščani sat jer misle da sam ja prostitutka iz romana. Naslušah se i raznih tračeva. Kada  biste samo znali kako  bivši ljubavnici skreću pogled jedan od drugog. I kada biste samo znali  kao su se ona Nepreboljena i ona Uteha gledale popreko na pauzi za cigaretu. I kada biste samo znali kako su sujete s kompleksom boga defilovale plavim tepihom. No, šta vas sve to briga. Bili su tu i moji čitaoci koje godinama znam, bili su i oni koje sam tek upoznala. Bilo je tu i sjajnih kolega lišenih sujete.  

Ovaj blog želim da završim pričom koja je na mene ostavila najjači utisak na tek završenom sajmu. U moru ljudi, stekla sam jedno divno prijateljstvo, iz koga sam mnogo naučila i mogu slobodno da kažem da sam izašla promenjena. Mislim da su ljudi egoistični i da veruju da su baš njihovi problemi najveći. Pitaju me često zašto pišem o ljudima koji drugim ljudima nisu baš simpatični. Mislim da ljudi pre svega neke stvari ne razumeju, pa im je lakše da nešto stave u folder ne volim. Takođe mislim da mnoge loše stvari nastaju iz nerazumevanja. Mislim da nerazumevanje nastaje zato što ne slušamo jedni druge. Moj favorit na ovogodišnjem sajmu je izdavačka kuća RRom produkcija. Njihov štand nalazio se u hali 4. Tu ste mogli da vidite sjajnu literaturu o Romima, literaturu na romskom jeziku, sjajne grafike i mape o migracijama Roma. Iza ove kuće stoji gospodin Zlatomir Jovanović. Da budem iskrena, dugo nisam upoznala nekoga sa više želje, energije i motivacije da nešto promeni. Prva rečenica koju sam naučila od ovog čoveka je : ,,Nema pozitivnog i negativnog stereotipa. Stereotip je stereotip“ . Mislim da je teško sruštiti stereoptipe koje nesvesno ili svesno usvajamo. Želim da čestitam ovom čoveku, kao i njegovom sinu, što ih uspešno ruše. Želim da pohvalim trud koji ulažu u edukaciju Roma, te prevode knjige na romski, jedna od najskorijih je Jevanđelje. Želim svima da kažem, da me je nekada sramota što kukam na bezazlene životne stvari. Nadam se da romska zajednica ima sluha za sve što za nju čine ovi ljudi. Nekome se može učiniti da su ovo sitni koraci, ali to su  koraci koji menjaju nešto. Knjiga po knjiga. Grafika po grafika. Nijedna pobeda nije nastala tako što se napravio samo jedan korak. Rušiti predrasude, pokazati ljudima da se može sve postići radom, motivisati ljude, teško je.  Do pobede se pešači i taj put je često strm i krivudav. Ono što znam jeste, da na tom putu ovi ljudi neće biti sami.


 






















I na kraju, hvala:
Svima koji su izdvojili vreme da pročitaju ovaj blog.
Onima koji su posetili štand Urban Art.
Hvala vam na lepim rečima posle čitanja mojih knjiga. Znače mi, mnogo.
Vidimo se i sledeće godine.
Do tada, više razumevanja i više slušanja. Stalno se delimo na ove i one. A podele, vode samo u skobe. Toga nam je dosta, zaista.

Do sledećeg čitanja,
Tamara


3 коментара:

  1. Pročitala sam post. Sjajan. Ljudski topao. Sad mi preostaje da pročitam, čini mi se da ste napisali dve knjige, ako sam dobro upratila?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala mnogo. Napisala sam šest knjiga, Beograđanka, Made in Beograd, Kocka, Zauvek, Kocka 2 (možete je na sajtu www.tamarakucan.com pročitati u PDF formatu) i Peščani sat.

      Избриши
  2. Thanks so much for visiting my blog and following! I'm now following you back
    <3
    katsfashionfix.blogspot.com

    ОдговориИзбриши